Boschova enigma u nadolazećem vremenu

Umjetnost se u biti zasniva na takozvanom stvarnom svijetu i njezina se kreativnost odjelotvoruje u raznim medijima kao odrazu tog svijeta. Bez obzira radi li se o mitskoj ili povijesnoj temi, o sakralnom ili profanom sižeu, o faktu ili fikciji, sav artistički imaginarij generiran je iz tog svijeta stvarnosti. U središtu modernog svijeta jest čovjek koji je u vlastitoj samouvjerenosti i samodovoljnosti Bogočovjeka zamijenio sobom, čovjekobogom. On je taj koji gradi svijet i koji ga razgrađuje, uobličava i razobličava. Premda uspostavlja nove dimenzije stvarnosti, čovjek u svojoj zamršenoj biti ostaje isti, nepromjenljiv. U tom se i takvom svijetu upravo kroz umjetnost potvrđuje kompliciranost njegova u osnovi raspolućena bića. Živi prividni spoj svojih suprotnosti. Binarna opozicija dobra i zla jest konstanta čovjekove prirode. Međutim, postavlja se pitanje zašto su takozvane mračne teme izazovnije i inspirativnije za umjetnika od onih takozvanih lirskih, optimističkih, koje traže svijet harmonije i sreće.

Hieronymus Bosch, Vrt zemaljskih naslada, oko 1500.

Kada je opisivao Sotonu, piše André Gide u jednom tekstu, Milton je bio puno inventivniji i literarno „slobodniji“ nego kad je opisivao Boga. Danteove pjesničke slike prizora Pakla bez sumnje su snažnije i inspirativnije od onih, iako majstorski pisanih, u Čistilištu i Raju. Stoga bi se s kreativnog aspekta moglo reći kako je pakao raj za umjetnost.

Čovjek je biće tragičnog osjećaja

Treba napomenuti da ono što ne postoji a za čime čovjek neprekidno teži jest utopija, dakle mjesto kojeg nema. Potreba za utopijom proizašla je iz životne stvarnosti koja u svojoj dezintegriranosti, u kaosu pojava i dominantne tragičnosti čini svijet nepodnošljivim. Otuda potreba za bjekstvom, za utočištem. Ali, melankolična konstatacija govori nam kako je san o bjekstvu neostvariv. Stoga čovjek jest biće tragičnog osjećanja života.

S obzirom na to da umjetnost inspiraciju traži i nalazi u danoj stvarnosti, zna češće stvarati obeshrabrujuću sliku čovjekove budućnosti, sliku distopijskog svijeta s njegovim negativnim oblicima, odnosno mehanizmima društvenog djelovanja. Povijest 20. stoljeća obilježena je, kako je rekao papa Ivan Pavao II, „kulturom smrti“. Ne treba zaboraviti da se to isto 20. stoljeće smatralo epohom revolucionarnog napretka. Zvuči ironično, ali ova ambivalencija jest potvrda čovjekove apsurdne stvarnosti. Remek-djelo slikarstva 20. stoljeća, svojevrsni tragični simbol epohe, jest Picassova Guernica. Razaranje, stradanje i smrt naslikani sivim i crnim tonovima glasniji su i upečatljiviji od Matisseove kolorističke i arkadijske Radosti življenja. Usprkos uznemirujućim prizorima u slikarskim kompozicijama, umjetnost po prirodi svoga bića, po stvaralaštvu kojemu je imanentan pojam dobra i ljepote, kada pretkazuje mračni aspekt budućeg svijeta, osmišljava tu mračnu stranu hipotetičke stvarnosti ne da bi je afirmirala, nego da bi ukazala na misao o dobru. Umjetnost ne može promijeniti svijet, ali može utjecati na čovjekovo shvaćanje tog svijeta oplemenjujući ga i dajući mu smisao postojanja.

Aktualnost triptiha
Hieronymusa Boscha

U kolikoj mjeri jedno umjetničko djelo može biti slojevito značenjima i u kontekstu pitanja utopije i distopije pokazuje triptih Vrt zemaljske naslade renesansnoga slikara Hieronymusa Boscha (1450–1516). Simbolično bogatstvo ove trodijelne kompozicije obično se iščitava u ključu moralnih pouka. Naslikani prizori koriste se u didaktičke svrhe. Također, u tumačenju ovoga složenog djela kao izvori nadahnuća navodili su se astrologija i alkemija, razni religiozni i heretički spisi, kao i narodne poslovice ili, kako kaže Erwin Panofsky, slikar je nadahnuće nalazio u „majstorskim nastranostima pozne gotike“ i u zavičajnom folkloru. Kao veliki autoritet za ikonografiju, svjestan kompliciranog zadatka tumačenja mogućih značenja Boschovog slikarskog svijeta, Panofsky je 1955. znakovito konstatirao da smisao značenja Boschovih kompozicija, njihovih enigmi, tek treba biti otkriven u nadolazećem vremenu. I doista, horor senzibilitet našeg vremena sklonog bizarnostima i ekscentričnostima ukazat će na nova tumačenja, aktualizirati Boschovo djelo i učiniti ga „suvremenim“. Ono što se odnosi na temeljno iščitavanje ovoga slavnog triptiha, koji je bio omiljeno djelo u vlasništvu španjolskog kralja Filipa II, jest kako je zbog grijeha čovjekovo rajsko blagostanje izgubljeno. Harmonija je nestala. Život se na Zemlji nastavlja u svijetu poroka, pohlepe, požude, sladostrašća... Kazna je neminovna i prolaznost profanih zadovoljstava završava paklom. Najzanimljiviji dio Boschova remek-djela jest desno krilo triptiha koje predstavlja pakao, poznato i kao Muzički pakao zbog naslikanih muzičkih instrumenata.

Bizarna maštarija projicirana u stvarnost

U spektakularnim prizorima infernalnog svijeta, Danteovim riječima, „pati zlo sjeme Adamovo“. Gledan izvan moralnih pouka Boschov Pakao u svijesti modernog čovjeka zrači uznemirujućim osjećajem nelagode. Je li se budućnost već dogodila prije više od pola milenija kada je slika nastala (oko 1500. godine)? Na kompoziciji nizozemskog majstora bizarna se maštarija projicira u suvremenu stvarnost, odnosno u distopijsku budućnost. Ne upućuju li mračne groteske naslikanih hibridnih bića na tehnologiju rekombiniranja DNK, na fantastičnu stvarnost novog realiteta? Je li renesansni „vražji slikar“ najavio spajanje ljudskog i životinjskog genetskog materijala koji već daje šokantne rezultate? Hoće li distopijsko društvo biti društvo modernih himera? Potreba čovjekova da stvara od stvorenog čineći tako nove vrste nije samo obilježje suvremenoga doba. Takvih je potreba bilo i u srednjem vijeku. Nije li se u 13. stoljeću vjerovalo u mogućnost stvaranja homunkulusa, umjetno stvorena čovjeka, što je zaokupljalo ambiciju alkemičara? Ali Boschov svijet upućuje na nesagledive mogućnosti novih transformacija, potresnih metamorfoza humanog u animalno, kao u novovjekom paklu otuđenja koje doživljava Kafkin trgovački putnik Gregor Samsa u pripovijetci Preobražaj. U zajednici Boschova Pakla, koji se ne događa u dubini podzemnih mračnih prostora nego je smješten na površini tla, sve funkcionira savršeno kao po zakonima totalitarnog koncepta društva neke distopijske stvarnosti. Na visoko uzdignutom mračnom obzoru bliješte svjetla požara nalik eksplozijama, ističući crne siluete razorenih zdanja. Osvjetljavaju bojom krvi površinu vode s utopljenicima i nebrojenim mnoštvom nagih tijela koja bježe pred vojskom što prelazi most u kažnjeničkom pohodu.

Taj daleki prizor pojačava intenzitet stravičnih događanja u prednjem planu slike.

Harmonija nereda u paklenskoj simfoniji

Zagonetnost Pakla jest i u tome što zna na prvi pogled zavarati promatračev dojam. U tom se smislu nekim kritičarima ovo djelo činilo „zabavnim“ jer je slikar prikazao razne predmete iz svakodnevnog života predimenzionirane i realistički naslikane. Upravo se iza te površnosti gledanja koju izaziva atraktivna magija slike skriva njezina paklenska ozbiljnost. Sve se radnje kažnjavanja određuju po principu adekvatnog stupnja kazne utvrđenog prema težini grijeha. Rafiniranost u dosuđivanju kazne po nekom tajnom protokolu vladajućeg paklenskog poretka izvršava se uz maksimalnu učinkovitost. Beskrvni središnji lik čudovišnog tijela, spoj ljuske jajeta i dvaju trulih stabala kao dviju noga što izrastaju iz dva čamca na tamnoj zaleđenoj vodi, s gajdama na disku koji nosi na glavi, gleda s nekom zagonetnom ironijskom samodovoljnošću. Sve je na slici dano u vitalizmu demonske učinkovitosti, u harmoniji nereda, u prividnom kaosu, u paklenskim simfonijama krika i plača što se miješaju sa zvukovima muzičkih instrumenata mučenja i stradanja. Današnji čovjek, raspet kao onaj grešnik na žicama harfe, svjestan mračnih iskustava svoga nasljeđa, stojeći pred Boschovom slikom može se pitati što bi mogla učiniti umjetna inteligencija ako bi joj se zadao novi oblik Boschova Pakla za neku projekciju distopijskog svijeta. Pakao bi se mogao multiplicirati u bezbroj kombinacija i varijanti u bogatom repertoaru mučnih prizora.

Umjetna inteligencija nema sposobnost kreacije. Moćni stroj može dati sve odgovore, ali neće moći postaviti pitanje. Ne posjeduje čovjekovu emociju niti moć stvaranja. Stoga se može dobiti samo surogat pakla, a ne novi kreativni doživljaj svijeta kazne i ispaštanja. Podijeljen u svom biću ili sveden na prazninu koja zjapi u njemu, sveden na vlastito golo Ja, čovjek se pred ovom Boschovom slikom može osvjedočiti istovremeno kao čudo i kao čudovište.